Kad navrh brda ugledaš bajkoviti dvorac, a na samom ulazu te dočeka osobno Johann Wolfgang Goethe, taj grad, imao stotinu ili stotinu tisuća stanovnika, sigurno vrijedi posjetiti. Grad ima svega malo više od 3 000 stanovnika, a zove se Loket. Ako bismo mu naziv preveli sa češkog jezika, po naški bi se zvao Lakat, a i Nijemci ga zovu isto, Ellbogen, što dolazi od oštre krivine, u obliku lakta, koju rijeka Ohře pravi ispod Donjih vrata.

U grad se danas ulazi preko suvremenog vijadukta, ali će sve jedan turist, a svake godine ih prođe na desetke tisuća, ući starim Jánským mostom i kaldrmom ispod dvorca. Pred mostom, kao neka vrsta nebeskog stražara, stoji barokna kapela svete Ane iz 1744. godine, tako mala da u nju, a unutra je već kip svetog Ivana Nepomuka, valjda ni ne može stati niko osim svećenika, a vjernici bi se naredali na platou ispred nje. Sagrađena je u znak zahvalnosti što je grad u tzv. Austrijskom nasljednom ratu, dvije godine prije, prošao bez velikih žrtava.

U nebeske stražare – ja ne vjerujem da je ikako mogao biti od ovog svijeta – može se ubrojiti i dvometarski Goethe s one strane mosta. U dugom kaputu je, bit će da mu je ovih dana, s ranog proljeća, povruće. U desnoj ruci svitak, pogled usmjeren preko mosta, kao da nekoga očekuje. Okolo table, prvo ona o bratskom gradu, njemačkom Illertisenu, kod Ulma, gotovo zarasla u grane smrča, a onda dvije turističke: na prvoj je raspored loketskih crkava i kapela sa 10 „svetih zaštitnika“ i svetačkim slikama, na drugoj crtež Loketa viđenog iz ptičje perspektive. Tu se, ako nisi ptica, najbolje vide i lakat rijeke i kružni sustav grada-utvrde.

Otkud Goethe u Loketu, kasnije ću. Popričat ću s njim, pozdraviti se, pa, još u priči, proći kroz Donja vrata, kojih odavno nema, i ući u grad. Slijeva nekadašnja okrugla kula, sada zgrada, s tim da je kružni oblik sačuvan, zdesna škola, a između njih, malo naprijed, četvrtasti Crni toranj, gotovo do vrha ozidan od crnog kamena preko koga nema žbuke, poprilično nalik crkvenom. Već tu se može vidjeti visoki zid kakav okružuje cio grad, sa čitavim malim labirintom kamenih lučnih prolaza.

M.J. | Bljesak.info / Kameni bog ispunjava sve želje

Loket je malo mjesto, prostorno onoliko kolikim ga je napravio češki kralj Přemysl Otakar II. (1230.-1278.), jedan od najmoćnijih vladara kroz čitavu češku povijest. Dante za njega u Božanstvenoj komediji kaže da je bio jedan od najmoćnijih ljudi svoga vremena, a to sigurno ne bi postigao da se ograničio samo na područje današnje Češke. Naprotiv, za 25 godina vladavine stigao je više od tisuću kilometara ka sjeveroistok, gdje je osnovao Kalinjingrad, današnju rusku enklavu zbog koje katkad, kad Rusi zaprijete instaliranjem nuklearnog oružja, zadrhti čitava „demokratska“ Europa, dok je na jugu „dobacio“ sve do Jadrana pa su Česi, da su i tad imali sve one „škode“, mogli ići na svoje more. Podigao je uz ostale, odnosno njegovi ljudi, i Stari grad iznad Samobora.

Sasvim sigurno je Loket najljepši od pedesetak gradova koje je kralj Otakar dao sagraditi, a možda je to tako zato što je jedan od najmanjih. Od Donjih vrata se prođe pored simpatičnog restorana „Švejk“, popularan je, eto, ne samo Goethe već i Jaroslav Hašek, zatim je na redu ista takva prodavaonica keramike s rukom ispisanom firmom, te jedna fontana, ovdje su uglavnom ružne, nalik kadama, i eto te u središtu, ispred valjda desetak metara visokog kipa Svetog Trojstva, postavljenog prije više od 200 godina, u vrijeme kad bi kod nas izgubio glavu onaj ko bi se usudio postaviti i metar visoki drveni križ pokraj puta. Sveta Trojica se lagodno smjestili na vrhu stupa, ali je svetaca na dvije razine ispod vrha još deset pa bi se ustvari trebao zvati Sveta Trinaestorica. Građevina još malo naprijed opet, zbog tornja, „baca“ na crkvu, ali je ustvari riječ o Gradskoj kući, u kojoj ću malo kasnije sresti mladu knjižničarku kako otključava knjižnicu; u normalnim državama, eto, u gradskim kućama se našlo mjesta i za takve ustanove, a u hodniku za stalažu s knjigama koje se mogu uzeti i bez zapisivanja u tefter. Slijeva još i zgrada srednje škole, za koju bi čovjek, ako i u primisli ima naše škole, na prvu rekao da je u najmanju ruku kakav grofovski dvorac, toliko je lijepa, pa čitav niz uglavnom baroknih građevina, uglavnom s kraja 17. stoljeća.

M.J. | Bljesak.info / Muzej masona

Na prostranom trgu stoje i dva izuzetno zanimljiva muzeja. U jednom, Muzeju banjskih kupova, na jedno mjesto je sabrano oko 2300 porculanskih, keramičkih, staklenih, limenih pa čak i srebrenih šalica, kupova i drugih posudica iz kojih se s izvora u banjskom trokutu Mariánské Lázně – Karlovy Vary - Františkovy Lázně pije kisela voda. Zbirka je osnovana 1951. godine i stalno se dopunjava novim primjercima, a sačuvane su i posudice iz druge polovice 18. stoljeća. Naizgled ništa posebno, ali kada se zna da je zbirka prije osam godina službeno uvedena u Guinnessovu knjigu rekorda, ništa se pretvara u nešto veliko. I ja ih započeh sakupljati – zasad imam jednu :)

Drugi je Muzej tajnih društava, odnosno Muzej masona, jedan od svega sedam takvih u svijetu. Potvrde, svjedodžbe, diplome, osobne stvari i obredne uniforme masonskih vođa, masonski oltar i mnogo drugog, sakupljano 25 godina po Europi te Južnoj Americi i Kubi. U prizemlju caffe bar i restoran „Masonska kuća“, na fasadi dva masonska simbola, šestar i ravnalo te oko u trokutu, u restoran se ulazi ispod horizontalnog mača, a u muzej uza stepenice skrivene iza paravana. Tajnovito i izazovno.

I lica i naličja mnogih loketskih kuća imaju niše u kojima uglavnom žive sveci, od Gospe, nje ima na nekoliko mjesta, preko nekih meni nepoznatih, pa do ovdje očito vrlo štovanog svetog Florijana, kod nas zaštitnika vatrogasaca. Čest simbol je i stari grb sa četiri mrka lava, a na jednoj finoj zgradi obojeni lav s ključem u šapi, zasjeo na utvrdu koju nevidljiv neko drži u rukama. Ispred jednog od brojnih restorana stoji oklopljeni vitez s kopljem okrenutim prema nebu, spreman za smotru. Ne znam što Loketu predstavlja podbjel, ali nije slučajno i njega susrećem često, ne na tlu, već na fasadama i prozorskim oknima. S pročelja caffea „Galerija“ ispod šešira širokog oboda gleda neki smiješni vitez sa štapom u ruci i zavežljajem na štapu, a sa susjednog prozora i dvije okrugle dječje glave sa šalovima oko vratova. Neke zgrade se obnavljaju, djeluje da je to stalni proces, a na jednom mjestu se ponovno redaju kocke u kaldrmu. Koristim prigodu da se i ja malo zakockam, valjda mi gradski oci postave kakvu, makar malecku spomen-ploču :) Mnoge kuće, pogotovo u dijelu grada ispod dvorca, pokrivene kaplamom, a u temeljima nekih ostavljena neožbukana stijena na kojoj su sagrađene. Na trgu još jedna fontana, dopola „zavučena“ u temelje kuće; iznutra viri strašni lav, bolje da kupim bocu kisele vode nego da se napijem tu, hajd' mu znaj :)

Obilježena je i kuća u kojoj je od 1919. do 1925. godine živio povjesničar i arheolog dr. Anton Gnirs, za nas zanimljiv i po tome što je dobar dio života proveo u Puli, najprije kao profesor tamošnje Pomorske škole austrijske ratne mornarice, a potom kao voditelj brojnih arheoloških projekata u Puli i na Brijunima te u južnoj Istri. Iako je najzaslužniji za otkrivanje i konzervaciju pulskih lokaliteta kao što su Porta Gemina, Porta Aurea i Malo rimsko kazalište, u Puli mu nigdje ne vidjeh imena. U Češku se vratio 1919., i to upravo u Loket. Na drugoj kući spomen-ploča s natpisom „u tiho sjećanje na finog sportaša Andréa Verhovena“. Automobilist, nekad prilično poznat, ali ne doznah kakve veze ima s Loketom.

M.J. | Bljesak.info / S Goetheom

Sad se vraćam Goetheu. Za njim ovdje vlada jagma k'o u vakat kod nas za kavom. Hotel nazvan po njemu ima finu terasu, tu pijem kavu, ali je na najboljoj startnoj poziciji velebni hotel „U bijelog konja“, gdje je Goethe sedam puta… Ma šta, bolan, sedam puta?! Aaaa, noćio, noćio! Sedam puta za sedam godina, prvi put 1807., posljednji put 1823. godine. Na lijevom dijelu fasade, i na češkom i na njemačkom jeziku, ispisani njegovi citati. Tako jadni Goethe, iako odavno na boljem svijetu, besplatno, do sudnjeg dana, reklamira hotel. Hotelijeri, ugošćavajte pisce, nikad ne znate koji će možda sutra postati novi Goethe! :)

Za kraj ostavljam najpoznatije zdanje Loketa, gotički kraljevski dvorac iz 12. stoljeća. Smješten je na stijeni, na najvišoj točki grada, i vidi se sa svakog otvorenog mjesta unutar zidina. Na jednom od prilaza vlasnik hostela u terencu dovezao nešto drva – proljeće varljivo pa mu nestalo. Prodavaonica suvenira dopola u cik-cak sjeni što je oslikava krov susjedne kuće pa su parole o sreći i životu teško čitljive. Ispred restorana koji radi u sklopu utvrde goste dočekuje Smrt s kosom prebačenom preko ramena. Strašljivi će odustati i vratiti se u grad.

Barokna katolička crkva svetog Vaclava, uza samu tvrđavu, ogromna je, ali u usporedbi s dvorcem nalikuje siromaškom kućerku. Od izvorne zgrade, podignute oko 1240. godine, danas su sačuvani sjeverni portal i cigleni dio sjevernog zida, dok je ostatak dograđen 1490. godine, ali je dosta promjena došlo 1734. godine, kad je obavljena barokizacija čitavog kompleksa.

Dvadesetak minuta prije gotičkog portala kroz koji se stupa u dvorac djevojka slika njegove šiljaste kule i izbočene prozore. Ruku sklopljenih na molitvu pred portom dežura svetica, možda i sama Gospa, pogleda uprtog u nebo, a za ulaznice je nadležna gospođa u kućici iza njenih leđa. Kapija je ustvari čitav omanji tunel, toliko su debeli zidovi, uz koje su naredani manje važni arheološki artefakti, čitavi ili u ulomcima. Smjenjuju ih topovska đulad i dva povijesno važna stilizirana križa, a potom i bogata zbirka reljefa raznih namjena te ispisanih i oslikanih nadgrobnjaka, među kojima je i jedan židovski, nekog Benjamina, sina Moše, iz 1610. godine.

M.J. | Bljesak.info / Loketski meteorit

Zatim je na redu nadaleko znani Loketski meteorit, postavljen u posebnu staklenu vitrinu. Riječ je o oktaedritu, leguri željeza i nikla, prvotne težine od oko 107 kilograma. Po legendi je u ljeto 1422. godine „pao s neba“ usred dvorca. Prije stotinjak godina je izrezan na dijelove i takav je obišao mnoge svjetske muzeje, a najveći komad, težak 80 kilograma, odnesen je, dok je ovo bila Austro-Ugarska, u Prirodoslovni muzej u Beču, gdje se i sad nalazi. Ostali djelići stoje u vitrinama Narodnog muzeja u Pragu i drugim sličnim mjestima. Uz meteorit se vežu brojne legende, a jedna kaže da je neki od vladara iz dvorca bio prestrog prema radnicima na svojim poljima, nikad ne bivajući zadovoljan urađenim i stalno maltretirajući radnike. Jednog dana iznenada je naišlo nevrijeme, munje su proparale nebo, gromovi su pucali na sve strane, a radnici su se u strahu razbježali. Kad se sve malo smirilo i vratili se, tamo gdje je ostao njihov vječito nezadovoljni gazda, našli su kamen. Kamen se nije mogao otopiti ni na kakvoj vatri, makar su pokušavali svakako, pa su ga stoljećima dolazili vidjeti mudraci, alkemičari, razna bjelosvjetska bagra i pametnjakovići svih vrsta. Oni su nestali, kamen je opstao, makar i samo u dijelovima. Ko zna po kojem kriteriju, ali posjetitelje na ulazu u „dvoranu meteorita“ dočekuje kip kralja Karla IV., postavljen tu u povodu 700 godina krunidbe, onda opet nezaobilazni Goethe, mora da je meteorit zanimao i njega, a na zidu je čak i velika njegova fotografija sa suprugom i trima kćerima, zatim je tu i lijepa zbirka kristala iz cijele bivše Čehoslovačke, među kojima posebno mjesto zauzima kristal nazvan loketski blizanci, jedini takav na svijetu.

Ustvari je kompletan dvorac jedan veliki muzej u kome se lako može zalutati pa izgleda da se u sve uplela neka čarolija i da mu nema kraja. U jednoj sobi ormari, komode, škrinje i drugi komadi pokućstva, oslikani jarkim bojama, neki stariji od 200 godina. U narednoj sobi nekoliko desetaka kipova, uglavnom drvenih, također obojenih: sveci i svetice, kraljevi i kraljice, kneževi i kneginje, Gospa i Isus u puno varijanti, na podu i po vitrinama, skrušeni i ponizni ili obijesni i oholi, svakome se sve vidi u pogledu i gesti. Potom je na redu dvorska ljekarna kako je izgledala prije stotinjak ili dvjesta godina. Slijedi povelika soba s oružjem iz raznih razdoblja, od srednjovjekovlja pa do danas, ustvari, hajd'mo reći, do prekjučer, sablje, mačevi, muškete, čak i jedan oklopljeni vojnik, zatim prostrana dvorska kapela, a ni ona nije mogla bez mačeva i plemenitaških grbova. U kutovima svetački kipovi, među njima i plastični Isus s početka 16. stoljeća, U sljedećoj dvorani su izložene povelje i slične listine vezane za dvorac, i njih ima na desetke, a u još jednoj su kalupi za dvorske pečate i slične stvari. U toj sobi je oslikana i tavanica. Posuđa ima u nekoliko soba, a najveći dio zauzima porculan, budući da je ovaj kraj Češke (Loket, Březová blizu Karlovyh Vary, Horní Slavkov, Staré Roli, Chodov, Loučky, Klášterec nad Ohří) stoljećima poznat upravo po tom zanimljivom zanatu. U tim sobama sve pršti od jarkih boja, a posebno impresivna je zbirka porculanskih lula. Na kraju dolazi vrlo vjerna maketa dvorca.

M.J. | Bljesak.info / Zmaj

Pitam se što bi mogla predstavljati niša u zidu s okruglom rupom na kratkoj kamenoj istaci, a onda bacam pogled na tabli i shvaćam da je to – dvorski WC! Kraljevima i ostalim velikašima nije se dalo izlaziti vani, i… Ne mogu se ne nasmijati kad na tabli vidim da se radi o „romaničkom toaletu“ – pa zar i ćenifa potpada pod arhitektonske stilove?!!! :-O E, baš svašta! Usput, taman sam trebao WC, ali sliku sam na kraju ipak odlučio ne stavljati u putopis :)

Iz mnogih soba pogled ptičje pada na dvorište, a iz onih okrenutih gradu vidi se sve do s one strane rijeke, makar u odnosu na sve ostalo, spomenuto i nespomenuto, dominira crkveni toranj; em je visok, em je blizu. Na oku je i vijadukt, amfiteatar uz rijeku, kule na donjem dijelu zidina na kojima se izležava iskolna mlađarija, te novi dio grada, fizički odvojen, na drugoj obali. Kasnije ću trknuti na tu stranu: usred šume je stijena, na njoj odmorište, ustvari mjesto s najljepšim pogledom na dvorac. Vrijeme nije idealno, ali šta je, tu je, ipak treba napraviti koju snimku i uživati u pogledu. U dvorištu bunari, nekoliko, u raznim formama, pa improvizirane radionice, iznad zidova prizemlja drvene verande, među njih se stisnulo i nekoliko gotičko-renesansnih prozora, pa stup srama s obješenim lancima kojima su osuđenici bili danonoćno svezani.

M.J. | Bljesak.info / Prizor iz jedne od ćelija za mučenje

Najvažniji i najveći dio dvorca ipak zauzimaju sobe za mučenje, a mučilački postupci tako su vjerno prikazani i još podržani – kako već u kojoj od soba – jezivim urlicima, jecajima i zapomaganjem da mnogi iz hodnika koji vodi ka tom dijelu izađu brže nego što su ušli. Takvi se uplaše već kad u jednoj „rupi bez dna“ ugledaju ogromnog zmaja, nekmoli kad zavire u ćelije. U prvoj neka baba vezanom osumnjičeniku mrtvo-hladno kroz lijevak u grlo ulijeva vodu u tolikim količinama da mu je trbuh gotovo eksplodirao, u drugoj je narogušeni krvnik postavio jadnika na „vratilo“, tj. spravu za rastezanje, u trećoj ga, dok stari gospodar očito uživa u „programu“, ubadaju užarenim gvozdenim vrhovima, u četvrtoj je već gotov, u stanju raspadanja, u petoj je živ, ali bukagijama priljubljen uz dasku, u šestoj su dvojica „na dijeti“, ostali im još kost i koža, u sedmoj je jedan izbuljenih očiju, budući da se klati obješen, u osmoj brkati krvnik nasmiješen, a žrtva se od vlastitih udova rastaje razapeta na kotač… Mislim, što reći - ko je slabih živaca, neka ne zalazi, neka stane već kod zmaja ili, ako uđe s druge strane, kod zbirke alata i pribora za mučenje, tu je čak i kruna koja se, također užarena, stavljala žrtvi na glavu… Nije slučajno što se loketsko mučilište smatra jednim od najvjernije uređenih u Europi, dvorac je sve do 1948. služio ka zatvor, svijetla tradicija je, dakle, tu :)

Nasred unutarnjeg dvorišta oveća stijena, na njoj terasa, a za stijenu prikačena lutka viteza imenom Kameni bog. Nos mu je nalik kljunu, podugačak. Treba dodirnuti vitezov nos, ubaciti novčić u kasu svezanu lancima, i onom ko to uradi želja što ju je zamislio bit će ispunjena. Nešto kao Aladinova svjetiljka, samo što nije nalik svjetiljci. Vidim da ga neki, pogotovo ženski svijet, i protrljaju, valjda je efekt jači. I ja ću dodirnuti vitezov nos i neću tražiti mnogo: samo da još jednom dođem u Loket :)